Kako je Širokobriježanka Marijana odlučila postati vatrogaskinja?

Većina djece mašta o tome da postanu policajci ili vatrogasci.

Upravo iz tog razloga, Marijana Lasić, prva vatrogaskinja u Županiji Zapadnohercegovačkoj želi da se odmalena promovira kako ta zanimanja nisu samo za muškarce. I da djeca od malih nogu vide da mogu postati što god ona požele.

U razgovoru za Jabuka.tv ispričala je da se rijetko kada susretala s komentarima poput: “Šta će ti to? Nije to za ženske,” jer je upravo oduvijek i sama znala da ju spol ne može spriječiti u nečemu što se inače smatra “rezerviranim” za muškarce. A onda su i svi drugi to uvidjeli.

Tako je i prije nekih osam godina trenirala nogomet u ŽNK Široki Brijeg, a otkrila nam je i da joj je žao što je prestala trenirati, iako su ju sustigle razne obaveze.

Otkad zna za sebe, kaže “šutala” je loptu i bavila se “netipičnim” zanimanjima za žene. Stoga, nikome nije bilo veliko iznenađenje kada se prije nekih godinu dana priključila DVD Jare, a prije nekih tjedan dana i službeno postala vatrogaskinja.

Mislim da se nije nitko iznenadio, tko me imalo bolje poznaje. Više bi ih iznenadilo da sam se krenula baviti nečim baš tipičnim za žene, priča nasmijana Marijana.

Zajedno s 12 kolega iz šest dobrovoljnih vatrogasnih društava u ŽZH u Grudama je uspješno položila ispit za dobrovoljnog vatrogasca, što je za nju bilo poprilično lagano.

Nije bilo teško jer me ovo baš zanimalo. I prije sam tražila po internetu i čitala, pa mi je prelagano došlo, baš sam htjela naučiti i teorijski i praktični dio. Voditelja obuke Silvija Ostojića je bila milina slušati, upijali smo kao spužve. Da je i duže trajalo, ja se ne bih bunila, izjavila je 30-godišnja Marijana za Jabuka.tv. 

Objasnila nam je kako je kod nje oduvijek vladao veliki interes za vatrogastvo, ali kako nije bila toliko upućena gdje se može pristupiti. No, kada je ekipa u selu osnovala dobrovoljno vatrogasno društvo, izrazila je želju za učlanjivanjem i prijavila se.

Kazala nam je kako njenoj obitelji i nije baš drago kada je neka intervencija, ali ponavlja: Šta će reći, čuvaj se i to je to. 

Odrasla je sa sestrom i dva brata, a s jednim od braće krenula je u vlastiti biznis, točnije obrt za čišćenje, i sama nastavila nakon što je on otišao u Njemačku.

I ovo što radim je isto malo više muški posao. Imam razne usluge, nekad sam na terenu, čistim namještaj, nekad u garaži radim dubinsko automobile, tepihe…Nijedan mi dan nije isti, objašnjava Marijana za Jabuka.tv, a nas je zanimalo i kako izgleda kada dobije poziv na intervenciju.

Nas u grupi obavještava predsjednik i odaziva se tko može. Većinom sam uspijevala, zavisi ako baš nekada potrefi da nisam tu. Ima nas 18 članova, ali valjalo bi da nas je više. Još ako bude ovako slabo padalina, bit će vesela sezona, rekla je i dodala kako je njoj to sasvim normalno, a kako osjeti adrenalin tek kada se sve završi.

Nasreću, priča nam, do sada nije bilo nekih opasnijih situacija. S Marijanom smo razgovarali u prostorijama DVD Jare u kojoj smo imali priliku vidjeti vatrogasnu opremu kojom raspolažu. Zgrada u kojoj se nalaze je nekada bila pošta, ali su ju obnovili i renovirali. Izrazila je zahvalnost Upravi civilne zaštite ŽZH i Gradu Širokom Brijegu, ali pak tvrdi kako im nedostaje pravo vatrogasno vozilo, za koje se nada da će uskoro dobiti.

Nedavno sam kada je bila intervencija morala zvati PVP Široki Brijeg jer je teren bio nepristupačan. Imamo improvizirani bus, borimo se za opremu, imamo ponešto, ali da imamo auto, oni automatski ne bi morali izaći na većinu intervencija. Mogli bi ostati spremni ako bude negdje ozbiljnije nešto drugo, pogotovo za mjesta koja nemaju dobrovoljna vatrogasna društva, kazala je ova Širokobriježanka za Jabuka.tv.

Također, smatra kako ljudi nisu ni dobro upoznati sa svime što vatrogasci zapravo rade, a ističe kako su pripravni za bilo koju situaciju ili nepogodu. Iako su svi u ekipi različiti, sjajno se slažu, a Marijana nikada nije osjetila da se itko prema njoj ponaša drugačije.

Meni su super, navikli smo se jedni na druge. Svi se poznajemo, družili smo se odmalena, tako da nije bilo nikakvih problema. Nije me nitko gledao u smislu “šta ćeš ti tu.”

Kada je bio ispit, svi smo bili jedno, nisu nas ni voditelji obuke razdvajali. Nije bilo one “šta će žensko tu.” Napredujemo po tom pitanju, priča kroz smijeh vedra, ali skromna Marijana koja uopće nije razmišljala o tome kako će se vijest o tome kako je postala prva vatrogaskinja u ŽZH ovoliko proširiti. No, nada se kako će upravo to ponukati i druge djevojke da se i same prijave. 

Poručuje kako treba prestati misliti što će netko drugi reći i kako uvijek treba slijediti svoje želje i snove.

Nikad na prvu ne letim, pustim vrijeme da prođe, da vidim je li to baš nešto što hoću, da nije hir. Ako ti je nešto stalna želja, onda te briga što će drugi reći, zaključila je u razgovoru za Jabuka.tv Marijana Lasić.

ŽZH dobila prvu vatrogaskinju

(www.jabuka.tv)