Podaci “Polazne studije o ekonomiji brige i njege u BiH” koju je UN Women u suradnji s Ekonomskim institutom BiH objavila u svibnju prošle godine, pokazuju da je neplaćeni rad jedna od najvećih prepreka sudjelovanju žena na tržištu rada.
O ekomomiji brige u BiH za Novi dan N1 govorile su Zerina Mandžo – Čolić, službenica na projektima ekonomskog osnaživanja žena pri UN Women BiH i prof.dr. Melika Husić-Mehmedović, jedna od autorica “Polazne studije o ekonomiji brige i njege”.
U BiH stopa zaposlenosti žena jedna je od najnižih u regiji i iznosi 37%, u usporedbi s 53% za muškarce. Žene u prosjeku provedu šest sati na neplaćenoj njezi (briga o djeci, starima, osobama sa invaliditetom i kućanski poslovi), što znači da zaposlene žene rade gotovo dva posla s punim radnim vremenom.
Ujedno, 85% žena kuha barem jednom dnevno, dok to radi samo 27% muškaraca, što ukazuje na činjenicu da je BiH daleko od ravnopravnosti spolova te da je ekonomija brige nešto na čemu će se morati intenzivnije raditi u narednom razdoblju.
Ministar Delić: Neplaćeni rad žena duboko ukorijenjen problem
Dosadašnja istraživanja pokazala su da prosjek u EU koji žene provedu u poslovima brige ili njege jeste oko tri i pol sata – u BiH taj prosjek iznosi i do šest i pol sati dnevno.
Muškarci kod nas provedu također oko tri i pol sata u poslovima brige i njege, znači muškarci kod nas otprilike na razini prosjeka žena u EU, i to je podatak koji nam govori da ustvari naš kompletan teret brige i njege je na obitelji, da su institucije te koje nemaju adekvatan odgovor – nemamo podršku institucija, sustava i društva da preuzme te aktivnosti brige i njege, već je sve skoncentrirano isključivo na obitelj, kaže prof.dr. Melika Husić-Mehmedović.
Ekonomija brige kao koncept podrazumijeva i plaćeni i neplaćeni rad brige, ističe Zerina Mandžo – Čolić.
Konkretno preporuke su se fokusirale na oba tipa ekonomije brige. Važno je napomenuti da je sustavni odgovor, odnosno podrška institucija iznimno bitna da bi bilo koja od ovih preporuka zaživjela i to je jedan krucijalan dio našeg rada, dodaje Mandžo – Čolić.
Husić-Mehmedović ističe da će ekonomija brige zaživjeti tek onda kada društvo i gospodarstvo prepoznaju njen značaj, odnosno kada kompanije postanu svjesne da nemaju dovoljno radne snage.
Zašto nemaju radne snage? Zato što su im žene zarobljene u kućnim poslovima.
Kako će ih vratiti u radnu snagu, kako će oni dakle aktivirati to neaktivno stanovništvo – vi ste spomenuli da je oko 30 posto nezaposlenih žena, ali od toga je jedan veliki dio neaktivnih koje ne traže posao, koje su potpuno zarobljene, jer ovo je šest i pol sati za, u prosjeku, i zaposlene i urbane, ali sada kada to malo podijelimo ide na neke druge, još drastičnije brojke. Tako da kad gospodarstvo osjeti potrebu i gubitak te radne snage, onda ćemo možda dobiti neki veći efekt, kaže Husić-Mehmedović za N1.
Četiri glavna aspekta na koje žena u prosjeku potroši šest i pol sati su briga o kući, briga o djeci, briga o starijim roditeljima ili o suprugovim roditeljima i briga o osobama s invaliditetom ili djeci sa poteškoćama u razvoju, gdje se sve drastično usložnjava.
Društvo gubi ne samo zbog toga što žena nije dio radne snage, nego gubi i zato što ima jedno preopterećeno i nezadovoljno društvo. I kao što je i svijet prepoznao, kao što je EU prepoznala, to podrazumijeva rasterećivanje, fleksibilno radno vrijeme, pri čemu fleksibilno vrijeme ne znači da možeš doći na posao između osam i devet, kao veliki je to ustupak – mada je i to značajan ustupak – nego fleksibilno radno vrijeme u smislu ranijeg odlaska i organizacije, gdje mogu ostaviti djecu i da radim koliko mogu, istaknuto je.
No za ovu priču je potrebno da je prati jedna cijela legislativa. Bh. zakon o porezima i doprinosima podrazumijeva da se moraju platiti doprinosi na punu plaću, odnosno na osam radnih sati, jer se ne može platiti na pola radnog vremena, ističu sugovornice N1, što onemogućava fleksibilnost kada je radno vrijeme u pitanju.
(www.jabuka.tv | Foto: Freepik)
Najjadnije od svega je to da ucjenjuju te jadne zene novcem. Pa cak i ako zajedno rade. Sve je kucni odgoj, sve su to tzv majke i ocevi napravili od njih.
To su nazalost dugorocni procesi u kojima je potrebna promjena u smislu vrijednovanja zene, respekt prema zeni. Sve su to mustre “krivog” koje su nastajale tisucljecima. Jedan dio jacanja zene je odgoj snazne cure od strane roditelja, drugi dio je financijska samostalnost, na taj nacin su moguci partnerski odnosi u braku/vezi iz kojeg kasnije izrastaju jaka, zdrava djeca.
Zbog guranja te financijske samostalnosti danas se brakovi raspadaju…stari ljudi su svi ostali skupa a danas prosjecno trajanje braka jedno nogometno poluvrijeme…bolje je drzavi kad i zene rade pa prikupljaju duplo poreza a budale navode da se radi o ravnopravnosti zena 😂
Tek kada društvo omogući boravak djece u vrtićima uz sufinanciranje istog, žene/majke će moći ići na plaćeni posao. Dok god nije tako, a cijena vrtića je oko 300 KM po djetetu, nije financijski održivo da žene idu na “posao”, a za dvoje ili troje djece daje više od pola plaće. Međutim to je veliki problem za društvo općenito, fali nam radne snage, te iste žene nisu financijski neovisne, ne mogu ostvariti ni pravo na mirovinu, a na kraju krajeva nisu ni plaćene kao muškarci, a rade isti ili sličan posao kao oni. Čista diskriminacija žene i majke!
Kakvo sufinanciranje vrtića?! Oni da se kote ko pacovi, mi da im plaćamo vrtić? Ako nisi sposoban plaćati, nemoj pravit sirotinju, štrapaj u prizidu.
ili karijera ili djeca, odlucite se…
Mišljenja sam sam da treba svakoj ženi kaja se odlučila za karijeru osigurati ravnopravnost u svakom pogledu. Ali mi vrlo smeta što se žene koje su svojevoljno odlučile biti majka i domaćica predstavljaju kao zaostale ili pod pritiskom svojih muževa. Smatram da ne postoji uloga ili odgovornost koja se može mjeriti sa jednom majkom koja odgaja svoju djecu i gleda da sačuva sklad u obitelji. Nažalost su danas neke druge vrednote na snazi koje negiraju gore navedeno ali i razlog što nam je društvo kaotično kakvo je.